Dobrodošli / Welcome

 

SEKCIJA ŽENA LOGORAŠICA

KONTAKT E-MAIL ADRESA: sekcijazenalogorasica@gmail.com

 

Kada bi se svaki trenutak njihove patnje pretvorio u kišnu kap, kiša bi danas počela i nikada ne bi prestala. Silovanje je moralna kuga, više od prirodne katastrofe, gore od cunamija, nešto najgore što se ljudskom biću može desiti osim fizičkog usmrćenja. To je moralno ubojstvo žene sa trajnim posljedicama, izvršeno u zločinačkom naumu. Ljudi koji su ovom ratu izgubili ruku ili nogu- zato postoji proteza, ali ovo su osobe amputiranog duha, a za to ne postoji nikakva proteza.

Sekcija Žena logorašica koja djeluje unutar Saveza logoraša kantona Sarajevo je nevladina asocijacija koja okuplja žene koje su zbog agresije na BiH bile prisilno odvedene i internirane u logore. Sekcija broji oko 1000 članica od čega je oko 60% sa prostora Istočne Bosne: Foča, Rogatica, Rudo, Višegrad, Čajniče a oko 40% sa područja Kantona Sarajevo. Nažalost većina njih je prošla najgore moguće torture psihofizičkog i seksualnog zlostavljanja i silovanja, što je ostavilo trajan pečat na njihovu mentalnu i fizičku konstituciju. Nijedna žrtva nije ostala bez posljedica:te posljedice uključuju sniženi samopouzdanje, sniženo samopšoštovanje, anksioznost, depresiju, noćne more, stid, krivnju, oslabljen identitet žrtve.Nailazimo na osobe izmjenjene personalnosti, koja sebe doživljava trajno izmjenjenom,oslabljenom i slabe su nade da će ikada više moći funkcionirati u skladu sa svojim spolom i svojom ulogom u familiji i društvu.

U toku rata u Bih od 1992-1995 počinjena je masovna tortura nad civilnim stanovništvom, ženama, djecom, starcima ali i muškim civilima. Oko 80% silovanja dogodilo se u logorima.Glavni cilj sistematičnog masovnog silovanja u Bosni je bio ratna strategija da se ubrza protjerivanje nesrpskih nacionalnih grupa iz pojedinih područja, kao strategija prihvaćena od bosanskih Srba i srpskih političara. Silovanje Bošnjakinja treba posmatrati posebnom dioptrijom: jer je napad na Bošnjakinju bio jedan od metoda agresije. Jedan od najtežih oblika torture je bilo seksualno zlostavljanje. Postoje jasni dokazi o tome da su silovanja i drugi oblici seksualnog nasilja nisu bili samo «nus proizvod» oružanih konflikta ili čin osvete hrabrih oružanih snaga , nego dobro isplanirana i sistematična politika u kontekstu operacija»etničkog čišćenja».Silovanje je bilo jedan od metoda agresije.U decembru 1992 godine Misija za pronalaženje dokaza pri Evropskoj zajednici je pronašla da je 20.000 žena silovano od strane vojske bosanskih srba. U svom III izvještaju UN komisiji za ljudska prava 10.02.1993 godine specijalni izvjestitelj o situaciji o ljud.pravima na teritoriji ex-Juge zaključio uz pomoć medicinskih i psihijatrijskih experata:»Da je silovanje korišteno kao spori instrument etničkog čišćenja i većina silovanih žena su bile Bošnjakinje iz BiH koje su silovale srpske snage» odnosno da se silovanje mora smatrati sistematskom i naređenom akcijom i važnim elementom srpske ratne strategije. Kroz medicinski centar za silovanje i i seksualno zlostavljanje pod imenom « Medica « U Zenici od 1993-1997 je prošlo 35.000 žena.Ovi brojevi su samo spomenuti da pokažu masovnost i sistematičnost silovanja bosanskih žena idjevojaka. Sve studije pokazuju da silovanje nije bila agresivna manifestacija seksualnosti, nego seksualna manifestacija agresije.U slučaju BiH to je najgrublji oblik agresije, što je ništa drugo do zamjena za genocid. U velikim ratovima u Evropi znalo se da pobjednici zloupotrebljavaju situaciju i gaze svoje žrtve, ali nikada sličnog primjera sustavnog organiziranog spolnog terora nije bilo... Prvi put u istoriji silovanje žena, koje je vršeno planski i organizovano tokom rata u Bosni i Hercegovini, proglašeno je ratnim zločinom i zločinom protiv čovječnosti.

Kako one žive danas??- Žive u prostorima tišine, na marginama društva, okružene svojim bolnim sjećanjima. Najčešće nikako ili izuzetno rijetko govore o svom teškom iskustvu, koje ne mogu zaboraviti. Žene koje su preživjele tu tešku traumu su, uz rijetke izuzetke, materijalno nezbrinute. Uglavnom su nezaposlene, uz bitno umanjenu radnu sposobnost zbog posljedica preživljenih trauma. Nije im omogućeno dodatno školovanje ili pak prekvalifikacija. Zbog toga su ekonomski ovisne o drugima. Većina preživjelih ratnog silovanja nemaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu, niti dostupnu psiho-socijalnu podršku. Nemaju riješeno stambeno pitanje. Nisu dobile pomoć za školovanje svoje djece. Žive sa traumama koje nose u sebi i koje su česta prepreka da se vrate u predratna mjesta življenja, pa ne podnose zahtjeve za povrat imovine. Nemaju mogućnosti niti za bilo koju drugu vrstu obeštećenja posljedica torture koju su pretrpjele. Njihova sjećanja bi trebala biti i naša, jer njihove žrtve ne tiču se samo njih, nego svih nas. I to ne samo na ovim prostorima. Žene koje su preživjele ratna silovanja ne smiju biti zanemarene, zaboravljene. Lekcija je to koju svi trebamo naučiti. Da se ne ponovi.

Jedinu šansu im pruža nedavno usvojen Zakon o civilnim žrtvama rata koji bi trebao da kroz set prava reguliše njihove potrebe kao što su:

  • lična invalidnina ili mjesečno lično novčano primanje,

  • osposobljavanje za rad (profesionalna rehabilitacija, prekvalifikacija i dokvalifikacija)

  • prioritetno zapošljavanje,

  • prioritetno stambeno zbrinjavanje,

  • psihološka pomoć i pravna pomoć.


Galerija/Gallery